U školskom amfiteatru učenici prvog razreda koji de obrazuju za zanimanje turistički tehničar, sa profesoricama Andreom Simanić i Aleksandrom Popović Rudakijević, stali su pred težak, ali ponosan zadatak — da ožive sjećanje na jedno od najmračnijih poglavlja naše istorije, stradanje u Jasenovcu.
Ovaj čas nije bio samo lekcija iz istorije. Bilo je to živo svjedočanstvo, iskrena borba protiv zaborava. Kroz priče preživjelih, njihove riječi i izblijedjele uspomene, pokušali smo razumjeti ono što se ne može u potpunosti shvatiti, ali što se mora pamtiti. Jer, kako je rečeno: “zaborav ubija po drugi put”.
Posebnu težinu i emociju donio je naš današnji gost — djed profesorice Andree Simanić, gospodin Branko Trapara. Iako je bio pošteđen užasa Jasenovca, taj logor mu je odnio najmilije — djeda, oca i trojicu očeve braće. Njegova porodična priča, koju su kroz svoje glasove donijeli učenici i profesorica Andrea, nije ostavila nikoga ravnodušnim.
To nije bila samo istorija — to je bio život. Bolan, ali istinit.
Danas smo izabrali da pamtimo. Jer pamćenje je otpor. Pamćenje je dužnost. A najveća opasnost za budućnost — jeste zaborav prošlosti.